29. децембар 2016.

TRILOGIJA TIHOG PORAZA - 1.deo








Kako je bolno mrzeti onog, koga je toliko godina volela najviše u celom univerzumu! Onog, čijim je očima gledala ceo svet, prihvatila njegove kriterijume kao svoje, njegov ukus je postao i njen, njegovim merilima je procenjivala i prihvatala ljude.

Koliko je do zenica prostreli očaj, kada čuje „našu pesmu“, kada prođe pored „naše kafane“, one gde ih već i nisu pitali šta će popiti, niti su im  donosili jelovnik. Znali su već skoro bolje i od njih šta im  prija, u čemu uživaju. I koliko je, poput najjačeg plamena, sprži zapanjeni pogled konobara, kada je vidi sa nekom drugom, jer život, je li, mora ići dalje. Gleda li na isti način i njega, kada se pojavi sa novom naivkom, koja će godinama čekati da on sve dovede u red, „pa će onda zauvek biti zajedno“?

                                                    **************

Zarekla se sebi  da više nikad neće nositi belu, pink i srebrnu, jer je te boje on najviše voleo, mršteći se i negodujući svaki put, kada bi obukla nešto drugo. A opet, kada kupuje, pogled joj  se zalepi baš za ono što bi se njemu najviše dopalo.




Obećala je sebi samoj da više neću ići na proslave godišnjice mature, na venčanja, na krštenja! Kome bi smela reći  da se odrekla porodice i dece, jer ih on nije želeo, to je obaveza, govorio bi, „zar nam nije lepše dušo ovako samima, kada nas niko ne ometa, kada se možemo posvetiti samo nama“? A za to vreme su njegova rasla, dobijala petice, vodio ih na časove, na plivanje,  na klizanje, kupovao im igračke i video-igrice. Ta njegova nevina deca, zbog kojih je ona ostala bez svoje, jer je godinama i godinama obećavao „samo da deca porastu“. Eto, još malo pa će biti dovoljna sama sebi, otac će im trebati najviše kao sponzor, ali će se onda ženiti i udavati, „nema smisla da im majka i otac stoje odvojeno na venčanju“! Onda će doći i unuci, pa „nema smisla da......“. Zar je mogla gledati bezube osmehe, oči pune nade, prve dugačke pantalone, prve štiklice, a da ne pomisli da ju je, tako slatkorečivo podlo, ubedio kako je sasvim u redu da nikada svoje dete ne uzme u ruke, jer njemu nisu odgovarale obaveze na dve strane, i koliko se puta osećala kao poslednja glupača, zato što mu je dozvolila  da joj oduzme i uništi budućnost.

Koliko li će joj se još dugo duša raspadati u paramparčad, kada čuje pesme, koje su voleli, igrali, priljubljeni jedno uz drugo, dok ih  je čekalo hladno crno vino?  Nikada više i ni sa kim neće otplesati „FASCINATION“, taj toliko prelep, elegantan, za njih stvoren ENGLISH VALSE. Jedino njega nije morala ona voditi,jer je sigurno i samouvereno, kao što je i sve ostalo radio, klizio sa njom kroz mnoštvo igrača, dok ne bi ostali sami na podijumu, dok bi se svi ostali sklonili, gledajući njih  dvoje, zavideći njihovom skladu, lakoći sa kojom je vodio njene korake. Činilo  joj  se, sada, kada je već toliko prošlo, da je taj  ples postao opšti i stalni obrazac njihovog zajedničkog  bitisanja, jer je uvek, ali baš uvek, sve moralo biti odigrano njegovim koracima, ceo njihov život, ako je tako mogla nazvati one, njoj uvek prekratke, trenutke kada je bivao kod nje i sve one Nove godine, Božiće, njegove rođendane, koje su uvek slavili sutradan, jer je glavni praznik pripadao uvek NJEGOVOJ PORODICI. Zar je smela priznati sebi da ju je pretvorio u mazohistu, kada je skoro bez reči prihvatala takav obrazac življenja, smatrajući ga praktičnim, jer, „uživamo onda kada nema gužvi, onda kada mi to želimo“, umesto da joj je je sinulo bar jednom kako je i njen život uglavio u svoj kalup dela slobodnog vremena, obilato i često odlazeći na tzv. muška druženja, seminare i kongrese, gde za nju nikada nije bilo mesta, „videće nas neko zajedno kako to da objasnim mojoj ženi“ kako je sa njom bio samo onda, kada je to njemu odgovaralo.



                                                    ****************

I sada je peku previše često gutane suze, jer ga nikada nije imala, a naročito onda, kada joj je bio potreban.

Čuvajući njegov brak, sebe je izložila svim mogućim vrstama nagađanja – ako nema muža, a nije baš toliki gabor, onda je ili nimfomanka ili čudak ili lezbos. Balkan ti je ovo, sestro, nikada sama žena nigde nije dobrodošla. Dok je za to vreme on bio srce i duša svakog društva, besprekoran muž, izuzetan otac, šaljivdžija, spreman da se najviše smeje na sopstveni račun, jer nikada nije želeo da se bilo kome zameri. Zato i jeste kroz život prolazio tako lako – uvek se vole oni, koji ne kritikuju, koji podilaze, oni koji se beskrajno dive tuđim postupcima i tuđim pričama.

Još je uvek neizbežno privlači njegova strana kreveta, iako je u njemu prespavao možda po desetak noći godišnje. Nikada nije menjala odmah njegovu posteljinu, milujući obrazom jastuk, odakle je još uvek dopirao slab miris njegove kose i Diorovog „FAHRENHEIT“-a....... Zamotavala  se u njegov prekrivač, tešeći se da je njegove ruke grle, njegovo telo greje.

Onog dana, kada je konačno skupila snage da mu zalupi vrata,  mirno mu  saopšti da je njen stan jedino mesto na svetu gde nikada neće ni kročiti, a kamoli boraviti, izlomila je sve bele ruže, kale, orhideje, kroz čije latice je tek probijala ružičasta, skupoceno cveće, kojim je prao svoju savest.

Ignorišući slabo prikrivene poglede i dalje je uvek  primećivala da su samo njegove ruke toliko lepo i pravilno oblikovane, njegovi dugački prsti sa uvek urednim noktima, za koje  se i njoj i svim drugim kleo da nisu manikirani, ti prsti, koje je provlačio kroz njenu dugačku kosu, odbijajući i nagoveštaj njene želje da se ošiša.   Smetala joj je uvek tolika kosa, bilo joj je pretoplo , zahteva toliko truda oko održavanja i oblikovanja.

Gledajući druge i dalje ih upoređuje  samo sa njim, naravno u njegovu korist. Silom ga je izbacila iz svog života, a nije želela niti  želi  nikoga, do njega. I koliko ga je mrzela, što joj je toliko zatrovao dušu, daleko više je  mrzela  sebe, nemajući snage da ga odstrani iz svake svoje pore.

                                              *****************

Ne želi  ničiji drugi dodir, ne trebaju joj nečije drugačije priče, iako su joj i njegove već postale monotone, prečesto ponavljane.

                                           Telo pamti. I duša pamti.

Izgubljena, pluta u Nigdini, tek pokatkada nazirući obris dva  sveta, između kojih beznadno pluta – prvi, za koji je  mislila da je samo njihov i onaj  drugi, nepoznati, koji nikada neću imati.



         
Sve fotografije dodate sa pretraživača GOOGLE
 



Нема коментара:

Постави коментар